Seksualo nasilje

Šta je specifično kod silovanja u odnosu na druge oblike nasilja nad ženama?

Za razliku od drugih oblika nasilja, seksualno nasilje zadire u intimnu sferu života osobe koja ga je preživjela. Seksualno nasilje povezuje se sa seksualnošću koja je i dalje tabuizirana tema u društvu i na taj način je gledaju i preživjele/i i njihova okolina. Okruženje (neposredno okruženje i osobe koje rade u institucijama kojima se žena obraća zbog nasilja) može dodatno otežavati situaciju time što svojom nesenzibilnošću i predrasudama nameću osjećanje krivice osobi koja je nasilje preživjela. To ne moraju biti eksplicitne poruke, već mali gestovi i rečenice poput „zašto si uopšte išla kod njega? ", „zašto se nisi branila?", „šta si imala na sebi?", umjesto da odgovornost za počinjeno krivično djelo usmjere isključivo na onoga ko ga je izvršio. Time se nasilje normalizuje, tretira kao nešto za šta se podrazumijeva da je moguće da će se desiti (i jeste uvek mogućnost i opasnost), a zadatak da do toga ne dođe i krivica ako se desi, prebacuje na žrtvu. To je reviktimizacija, žrtva je ponovo učinjena žrtvom i nanesena joj je dodatna trauma. U osnovi seksualnog nasilja nad ženama je duga istorija društvenog tolerisanja silovanja i drugih oblika nasilja nad ženama koja je doprinijela da nasilje bude normalizovano ponašanje koje se teško imenuje i još teže sankcioniše.

Silovanje nosi specifične zdravstvene rizike i posljedice, kao što su povrede, seksualno prenosive bolesti, neželjena trudnoća, zaraza HIV-om. Međutim, tjelesne povrede kao posljedica silovanja nisu toliko česta pojava kao što bi se možda mislilo, a za to su brojni razlozi. Kada govore o silovanju, ljudi najčešće misle na „manijaka iz parka" koji vreba žene iz mraka. U realnosti, najveći broj silovanja se ne dešava na javnom mjestu, već u privatnom prostoru silovatelja ili žrtve, naprosto zato što je najveći broj silovanja upravo silovanje od poznate osobe, u braku ili intimnom partnerskom odnosu. Vjerovatnoća da će žena biti silovana od svog sadašnjeg ili bivšeg partnera, a ne od nepoznate osobe, 4 puta je veća. Silovanje u braku se po pravilu i ponavlja više puta i predstavlja izdaju povjerenja jer se dešava baš od one osobe u koju bi trebalo da može da se ima najviše povjerenja i u domu koji bi trebalo da je sigurno mjesto. Do fizičkih povreda ne mora doći i zato što je često fizička prisila nepotrebna: ako neko ima oružje ili je jači, ako su djeca u drugoj sobi i mogu se uplašiti ako čuju, možda je najmudrije ponašati se tako da se izbjegne još veća povreda ili smrt. To može biti svjesni izbor, a može doći do toga da se osoba parališe od straha. Veliki broj onih koje su preživjele silovanje izjavljuju da su se plašile za svoj život. Naravno, posljedice mnogih silovanja jesu i fizičke povrede.

Psihičke posljedice ovakve traume

Početna reakcija najčešće obuhvata šok, nevjericu, potom strah.

Psihičke manifestacije traume se mogu svrstati u 3 velike kategorije:

1. Povišena pobuđenost (stanje stalne strepnje i pripremljenosti na opasnost usljed iskustva da svijet nije bezbijedno mjesto i da opasnost prijeti, strahovi, gubitak povjerenja u ljude i težnja da se uvijek ima kontrola, razdražljivost, problemi sa spavanjem i koncetracijom…)
2. Ponovno proživljavanje događaja bez volje osobe kao da se zbiva u sadašnjosti – kroz snove, misli, slike, preplavljenost traumatskim događajem
3. Izbjegavanje mjesta, ljudi, sjećanja na događaj, pasivnost.

Stalno osciliranje između sjećanja koja se nameću i želje da se ona izbjegnu, stanja preplavljenosti osjećanjima i njihovom otupjelošću, napetosti i spremnosti za akciju i izbegavanja akcije, dovodi do iscrpljenosti i bespomoćnosti osobe u pokušajima da svoja ponašanja prilagodi zahtjevima okruženja i svakodnevice. To vodi povlačenju i izolaciji, narušavanju veza sa ljudima koji mogu biti izvor podrške u oporavku. U težnji da izbjegnu sve što može podsjetiti na traumu i da teška osjećanja umrtve, neke osobe mogu pokušati sebi da pomognu upotrebom droga i alkohola, što dodatno otežava oporavak.

Ali, naravno da je oporavak od traume silovanja moguć. Reakcije su individualne. Najveća pomoć je podrška drugih osoba od povjerenja, bilo da su to prijatelji i prijateljice, bilo stručne osobe.

Teškoće s kojima se one suočavaju na svom putu oporavka

Osuđivanje okoline, izazivanje krivice u ženi da je na neki način doprinijela tome da bude žrtva. Čak i ako je neposredna okolina podržavajuća, sama kulutura u kojoj živimo i dalje je osuđujuća, tako da se pod njenim uticajem žena već u velikoj mjeri sama osjeća krivom, i govori sebi „trebalo je da znam da će se to desiti" ili „trebalo je više da se trudim da to spriječim". Važno je za svaku ženu koja je preživjela silovanje da zna da je učinila najbolje što je mogla u tom trenutku. I ako se nije suprotstavljala, ona to nije želela. Da je postojalo bilo šta što je mogla da uradi, ona bi to i učinila.

Kada se može reći da je oporavak potpun?

Što se samog psihičkog oporavka tiče, posebno je zbunjujuće za preživjele to što se može desiti da se sjećanja na preživljeni događaj odjednom pojave poslije nekoliko godina, kada je već mislila da je to iza nje, da se oporavila. To može izazvati veliki strah. Zapravo se u tim situacijama radi o tome da je, često pod pritiskom dobronamjernog okruženja (uz poruku „digni glavu, zaboravi na to, dosta je plakanja, budi jaka, samo naprijed") i sasvim prirodne sopstvene želje da se što prije vrati svom svakodnevnom životu i odnosima i da što prije prestane da biva u teškim osjećanjima, žrtva nasilja „preskočila" dio oporavka koji podrazumijeva i bavljenje traumom. Nekada je neophodno i potrebno da budemo tužni i da plačemo, a da to ne shvatimo kao znak slabosti, da dozvolimo sebi i takva osjećanja. Naprotiv, to je način da budemo jaki, da prihvatimo sva svoja osjećanja jer sva imaju snagu i svoju funkciju. Oporavak je potpun kada je sjećanje na traumatski događaj potpuno integrisan u iskustvo osobe, kao i svi drugi životni događaji, kada ga se može sjetiti kada želi, a ne razmišljati o njemu kada ne želi, kada sjećanja ne naviru sama, kada se ponovo uspostave odnosi sa drugim ljudima i kada imamo svijest o tome i možemo da cijenimo da smo tokom oporavka stekli novu snagu, iskustvo i vještine da sebi pomognemo.

Šta prvo uraditi nakon silovanja i kome se obratiti?

Žrtva treba da uradi ono šta želi da uradi, šta joj izgleda najbezbjednije i na šta je psihički spremna. Neke žene automatski odlaze u policiju i prijavljuju, dok druge ne. Brzim odlaskom u policiju obezbjeđuje se procedura kojom se dokazi silovanja čuvaju i najveće su šanse da silovatelj bude osuđen. S druge strane, prirodno je da poslije ovakvog događaja osoba ima želju da se istušira i to obično i radi, time uništavajući dokaze. Najvažnije je da, šta god da uradi, to bude njena samostalna odluka.

U prvom trenutku može se obratiti i specijalizovanim organizacijama koje se bave podrškom osobama, prije svega ženama koje su preživjele seksualno nasilje jer su žene te koje su u većini slučajeva žrtve, gdje može saznati proceduru prijavljivanja i dobiti psihološku podršku. Može se obratiti i drugim stručnim osobama, s tim da je za mnoge zaista važan faktor da to bude osoba istog pola kojem i one pripadaju. Dublja psihoterapija se ne počinje neposredno nakon traumatičnog iskustva, već je podrška u prvom trenutku usmjerena na trenutno situiranje i zbrinjavanje, obezbjeđivanje bazičnih potreba.