Samopovrjeđivanje kod adolescenata

Samopovrjeđivanje uključuje niz ponašanja koje osobe rade namjerno sebi, da bi izazvali neki vid fizičke boli. Najčešći oblik samopovrjeđujućeg ponašanja je rezanje po rukama i nogama, ali može imati i druge oblike, poput nanošenja opekotina, udaranja glavom od čvrste predmete, čupkanja kose, predoziranja lijekovima i td.

Osobe koje se upuštaju u samopovrjeđujuća ponašanja, navode da im to pomaže da se nose sa negativnim osjećanjima i teškim situacijama. Samopovrjeđivanje može biti način da se otpuste presnažna osjećanja, da se smanji napetost, da se upravlja emocionalnom uznemirenošću, da se proizvede osjećaj fizičke boli kao distraktor od emocionalne boli, da se izraze osjećanja, da se uspostavi kontrola nad osjećanjima i problemima, kao vid samokažnjavanja ili kažnjavanja drugih ljudi.

Samopovrjeđivanje je često povezano sa anksioznošću, depresijom, niskim samopoštovanjem, negativnom slikom tijela, problemima spolnog i seksualnog identiteta, problemima zlostavljanja, zanemarenosti, bullyinga, problema u socijalnim odnosima ili žalovanja.
Ukoliko ste roditelj trebate voditi računa o sljedećim stvarima:

• neobjašnjive povrede, opekotine, ujedi, modrice i sl.
• izbjegavanje presvlačenja ili odlaska na plivanje i insistiranje na nošenju odjeće koja pokriva cijelo tijelo;
• krvave maramice u kanti
• povlačenje, izražavanje osjećanja beskorisnosti, neuspjeha, samookrivljavanja;
• negativno raspoloženja

Otkriti da se dijete upušta u samopovrjeđujuća ponašanja može biti veoma uznemirujuće i stresno za roditelja. Roditelji mogu doživjeti niz emocija, poput ljutnje, tuge, bespomoćnosti, stida. Važno je da znaju da je osjetiti snažne emocije normalno, da je bitno razumjeti ih i prihvatiti, da ih ne biste preusmjerili ka djetetu. Pokušajte shvatiti njihovo ponašanje kao izraz dubokih emocija sa kojima ne mogu da se nose na drugi način.


Savjeti za roditelje:

1. Razgovarajte sa djetetom! Pitajte ih šta ih brine i kako se osjećaju. Dajte im do znanja da ih ne osuđujete, da ih volite i da se to neće promijeniti. Pokažite im da ste spremni da ih saslušate.
   
   
2. Ako ne žele da razgovaraju, provjerite da li bi radije napisali kako se osjećaju. Ili razgovarali sa nekim drugim.
   
   
3. Pokušajte da zajednički osmislite druge načine upravljanja snažnim emocijama koji neće uključivati samopovrjeđivanje. Samopovrjeđivanje pomaže osobama da se nose sa teškim emocijama, stoga je važno osmisliti druge načine na koji se može upravljati osjećanjima. Neke od njih mogu biti distrakcija, učenje tehnika za upravljanje stresom, uključivanje u sportsku grupu ili neku društvenu aktivnost. Odlazak u šetnju, mindfulness, pisanje dnevnika, gledanje televizije, igranje sa kućnim ljubimcem i td. Za otpuštanje emocionalne napetosti može se koristiti zamjensko ponašanje, poput držanja ledene kocke u ruci dok se ne istopi, pucketanje elastične trakice oko zapešća, crtanje po koži sa crvenom olovkom, sportska vježba, udaranje u vreću, udaranje u jastuk i td.
   
   
4. Podsjetite ih na njihove snage i sposobnosti, uvjerite ih da nisu neuspješni, bez obzira na ono što im se dešava.
   
   
5. Razgovarajte sa nekim o ovom. Čuvanje tajni otežava stvari. Može stvoriti dodatni pritisak. Razgovor sa osobama od povjerenja može olakšati i vama i djetetu nošenje sa ovim problemom.
   
   
6. Razgovarajte i sa ostalim članovima porodice, postavite granice ponašanja. Zapamtite da i druga djeca trebaju pažnju i podršku.
   
   
7. Ne odustajte! Ne zaboravite da djeca slušaju, čak i kad se ne čini tako. Pokušati pomoći djetetu može biti frustrirajuće. Ali važno je istrajati i držati komunikaciju otvorenom.
   
   
8. Ne potcjenjujte problem. Iako samo-povrjeđivanje obično počinje kao impulsivna reakcija, sa vremenom obično postaje ozbiljnije i javlja se na manje povode. Ipak, ne dozvolite da to postane okosnica vašeg odnosa.
   
   
9. Potražite pomoć psihologa! Razgovarajte sa stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će pomoći Vama i Vašem djetetu da na najbolji način prebrodite ono što se dešava. Iako samo-povrjeđujuće ponašanje može biti simptom psihijatrijskih problema, većina djece koja se upuštaju u ta ponašanja su obična djeca koja prolaze kroz adolescentnu krizu. Ipak, dobro je razgovarati sa stručnjakom kako bi se procijenilo trenutno stanje i dali najbolji savjeti.