SAMOPOUZDANJE KOD ADOLESCENATA

Samopouzdanje nije nešto sa čim se rađamo. Nije nasljedno. Ne nosi ga nepogrešiv genetički kod. Ono se gradi i ruši, ili pogrešno gradi pa ponovo stvara. Mnogi ljudi vežu samopouzdanje za nešto što dolazi spolja kao što je finansijski ili poslovni uspjeh, bračni status, ugled u društvu, spoljašnji izgled itd. Problem je u tome, što se sve ovo vrlo brzo može promijeniti i na gore. Zato je važno da što ranije, još u djetinjstvu, postavimo čvrste osnove na kojima se gradi samopouzdanje. Ključna uloga u izgradnji te stabilne konstrukcije- samopuzdanja, jeste u atmosferi roditeljskog doma i neposrednoj socijalnoj okolini.

Roditelji igraju ključnu ulogu u izgradnji samopouzdanja kod djece.

Kao djeca prihvatamo mišljenja koja o nama imaju bitni pojedinci i internalizujemo ih kao vlastita. Da bi dijete voljelo sebe, mora se osjećati voljeno i prihvaćeno od strane ljudi koji ga okružuju, pri čemu se prvenstveno misli na roditelje.Upravo zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost, a da bi se dijete razvilo u takvu osobu potrebno je da razvije dobru sliku o sebi i samopouzdanje, da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje od strane roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi niti s kritikama izvan porodice, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Roditelji imaju snažan uticaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samo-ostvarenje. Oni roditelji koji pozitivno i zdravo motivišu svoje dijete pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba. Oni potkrepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i s neuspjesima, motivišu ga bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritikovanja. Roditeljski odnos koji je topao, brižan, pun ljubavi i prihvatanja, te pravedan i dosljedan, kojim se uvažavaju prava i mišljenja djeteta, rezultira tako da dijete stvara pozitivnu sliku o sebi i osjećaj kompetentnosti.

Adolescenti sa niskim samopouzdanjem se osjećaju usamljeno, nespretni su u socijalnim kontaktima, osjetljiviji su na kritiku i sumnjaju u svoju kompetentnost. Zato izbjegavaju da se nađu u situacijama gde bi bi bili procijenjeni od strane drugih, što opet dovodi do socijalne izolacije i povećanja već prisutnog osjećanja usamljenosti i niskog samopouzdanja. Mladi sa stabilnim self-konceptom imaju veći nivo samopouzdanja, odsustvo osjećanja inferiornosti i anksioznosti, omiljeni su u grupi i socijalno su aktivniji.

Jedan od prvih korak da pomognete vašem tinejdžeru u izgradnji boljeg samopuzdanja je da ono osvijesti pozitivna uvjerenja, odnosno način na koji se obraća sebi. Vremenom, negativne poruke koje su nam upućivali u djetinjstvu postaju naš unutrašnji glas, način na koji se obraćamo sebi. I to najčešće prekornim tonom. Uvjerenja su stvar izbora, a ograničavajuća uvjerenja ograničavaju naše izbore. Zatim, neka vaše dijete nauči da kaže NE kada mu nešto ne odgovara i prestane da stalno čini usluge i ustupke drugima ukoliko je na njegovu štetu ili se ne osjeća dobro. Dijete bi trebalo da provodi vrijeme sa osobama koje su mu bliske, koje su pozitivne, koje ga podržavaju, koje se fokusiraju na djetetove dobre strane, bilo da su u pitanju članovi porodice ili prijatelji. Posavjetujte ga da se drži dalje od ljudi u čijem društvu se osjeća loše i od onih koji stalno govore o negativnim stvarima ili ga previše kritikuju. Objasnite djetetu da se ne brine o lošim stvarima koje bi možda mogle da se dogode u budućnosti (istraživanja su pokazala da se većina stvari o kojima brinemo nikada ne desi), da se ne fokusira na ono što je negativno, na situacije i ljude zbog kojih se nervira, da se ne vraća stalno na ono loše što se nekada dogodilo. Neka dijete zapiše na papiru svoja dosadašnja postignuća, resurse, talente, šta sve umije i može, na šta je sve ponosno i neka mu to kao podsjetnik stoji na stolu ili na nekom mjestu gdje može u svakom momentu da vidi svoju listu. Svako je u nečemu dobar. Mladoj osobi je potrebna podrška kako bi otkrila svoje jake strane i talente, a osim toga važno je i da radi na tome da ih dalje razvija. Neka djeca će najbolje sebe da izraze kroz umjetnost (sviranje, ples ili slikanje), druge će zanimati sport ili nauka, treće fizički rad. Pomozite djetetu da pronađe hobi ili aktivnosti u kojima uživa, gdje će pronaći prijatelje sa istim interesovanjima. A možda taj hobi preraste u buduće zanimanje i „ozbiljan" posao. Važno je da roditelji usmjere djecu na ono za šta imaju sklonosti i sposobnosti, za šta su razvojno zrela i sposobna, a ne na ono šta je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti. Prije svega, iskažite poštovanje i interes za ono šta dijete radi čak i kad mislite da je to nevažno. Osjetljiv roditelj će motivisati i poticati dijete da se razvija postepeno, a neće ga tjerati da bude savršeno. Naučite dijete da prihvati komplimente jer to potvrđuje ono što je jako dobro kod njega i utiče na jačanje samopuzdanja. I odrasli ljudi sa niskim stepenom samopouzdanja imaju poteškoća da prihvate pohvalu, oni pretpostavljaju da je osoba koja ih je pohvalila pogriješila ili da im laska. Objasnite svom tinejdžeru da ne treba da se upoređuje sa drugima, da je važno da posmatra vlastiti život, ne život najboljeg prijatelja, starijeg brata,sestre ili neke slavne ličnosti. Uvijek će biti neko ljepši, pametniji i bogatiji, ali će uvijek biti i onih manje atraktivnih, manje inteligentnih i manje bogatih od nas. Ono što je važno je da pratimo svoj napredak, koliko smo svakog dana bolji, da se fokusiramo na svoje ciljeve i snove. Važan aspekt slike o sebi, koji je u vezi sa samopuzdanjem i samopoštovanjem adolescenata, jeste i doživljaj vlastitog fizičkog izgleda. Otvoreno razgovarajte sa djecom o fizičkom izgledu. I to, kako o njihovom doživljaju sebe, tako i o nerealnim i često nezdravim primjerima ljepote s kojima se susreću u medijima. Pomozite djeci da uvide svoje dobre osobine, ne samo fizičke već i druge, kako biste ih usmjerili na cjelovitost njihove ličnosti. Djeca se u tom uzrastu često fokusiraju na neki dio ili detalj koji smatraju lošim, a ne primjećuju sve ono lijepo što posjeduju.

Dragi roditelji, stalno podsjećajte svoju djecu da imaju sve resurse da urade šta god žele i postignu uspjeh kakav žele. Pomozite im da to otkriju i razviju.

Tekst piše psihologinja i geštalt terapeutkinja psihološkog asvjetovališta Asocijacije XY Jasna Kovačević