Samo-saosjećanje

Saosjećanje se definiše kao sposobnost razumijevanja emocionalnog stanja druge osobe ili sebe. Iako se često miješa sa empatijom, saosjećanje ima još jedan, dodatni element, a to je želja da se patnja druge osobe ublaži ili smanji.

U bukvalnom prijevodu, saosjećanje znači ‘’patiti zajedno’’. Među stručnjacima koji se bave istraživanjem emocija, saosjećanje se definiše kao osjećaj koji se javlja kad se suočite sa patnjom drugog i osjećate se motivisanim da mu pomognete da tu patnju olakša. Psihološka istraživanja pokazuju da saosjećanje smanjuje anksioznost i depresiju, da je povezano sa boljim emocionalnim vještinama za suočavanje, većim subjektivnim osjećajem zadovoljstva u životu i saosjećanjem prema drugim.

Nažalost, veliki dio nas, saosjećanje uglavnom usmjerava prema drugim ljudima. Kad je riječ o vlastitim samoprocjenama, češće pribjegavamo okrivljavanju, posramljivanju i samokritikovanju, jer pretpostavljamo da je to bolji metod za motivisanje. Jednim dijelom, to je podržano i konceptima moderne zapadne kulture koja samopoštovanje zasniva na tome koliko smo različiti od drugih, koliko se izdvajamo i koliko smo posebni. Prosječnost se tumači kao negativan osjećaj i ne nešto što nam je potrebno da bismo se osjećali dobro. Ovo može dovesti do narcisoidnog ponašanja ili negativnih posljedica koje se vezuju za nisko samopoštovanje, kao što je depresija.
Iz tog razloga, na terapiju se često donose pitanja kao što su osjećaj bezvrijednosti, frustriranost u vezi vlastitih sposobnosti ili načina na koji nas drugi posmatraju.

Mladi i djeca nisu pošteđeni ovih problema. I unutar vlastite grupe, ali i izvana, često se kritiziraju na osnovu izgleda, sportskih sposobnosti, akademskog uspjeha, popularnosti itd.

Praktikovanje samo-saosjećanja omogućava veću samosvijest i prihvatanje i povezivanje sa okolinom. U poređenju sa samopoštovanjem, samo-saosjećanje je povezano s većom emocionalnom otpornošću, tačnijim samopoimanjem i manjom prisutnošću reaktivne ljutnje. Samosaosjećanje se zasniva na pretpostavci da je bol sastavni dio ljudskog života, i da je ok nekad ne uspjeti, i dobiti ono što se želi, jer to ne umanjuje naš osjećaj vrijednosti.

Savjeti za roditelje:
  1. Sami praktikujte samosaosjećanje! Djeca imitiraju ono što vide i čuju. Ne nudite negativne komentare na račun vlastitog izgleda ili težine, ne kritikujte se kad vam ide loše na poslu, kad ste umorni ili kad pogriješite.
  2. Naučite djecu meditaciju! Naučite ih da naprave pauzu od svakodnevnih pritisaka i da uzivaju u sadašnjem trenutku.
  3. Naučite djecu da prihvataju emocije i misli! Upoznavanje emocija možete raditi preko knjiga, filmova, kroz razgovor o svakodnevnim događanjima. Pomozite im da prihvate i pozitivne i negativne emocije. Nemojte žuriti da se osjećaju bolje. Dajte im prostor i dozvolu da procesiraju svoja osjećanja. Umjesto da ih tješite objasnite im šta se desilo. Pomozite im da preispitaju katastrofizirajuće misli. Dajte im primjere iz svakodnevnog života. Svima nam je bitno da znamo da nismo sami i da su naša iskustva i osjećanja univerzalna.
  4. Učite ih saosjećanju kad vide nekog ko pati i pitajte da li mogu učiniti nešto da im pomognu. Za djecu je to lagan zadatak. Oni su prirodno podržavajući jedni prema drugima.
  5. Učite ih samo-saosjećanju. Pitajte ih šta obično kažu sami sebi kad nešto ne ide kako su zamislili. Nakon toga ih pitajte šta bi voljeli da im u tim trenucima kaže prijatelj. Neka razmisle da bi oni mogli biti svoj prijatelj. Ili ih potaknite da se sjete kad su bili ljuti na sebe jer nešto nije išlo onako kako su htjeli. Onda ih pozovite da primijete kako se osjećaju, kad koriste jezik samo-saosjećanja ('' Ja tek učim'', ''Svi griješe'', ''Dao sam sve od sebe i td. )
  6. Korisne vježbe mogu biti i spisak aktivnosti pomoću kojih mogu sebi pokazati samo-saosjećanje ( pomirisati cvijet, disati duboko, igrati se sa drugovima, igrati se sa ljubimcem....) Ili neka napišu sebi pismo iz uloge svog prijatelja.

Samo-saosjećanje je važan dio socioemocionalnog razvoja djeteta koji pomaže djeci da lakše prihvataju i prolaze kroz greške i teška osjećanja, i razviju otpornost na negativne životne događaje, što sve zajedno doprinosi boljem uspjehu, i većem zadovoljstvu u životu.