NE i NEĆU

Djeca govore "ne” i "neću”. Često. Prečesto. Zato što sva djeca prođu kroz ovu fazu, manje ili više burno. Svako dijete tokom druge, treće godine počinje pokazivati snažniju potrebu da nameće svoju volju, da nam kontrira, da ne sluša… Kod energičnije i temperamentnije djece ovaj proces može biti prava muka za roditelje s toga su ovu fazu roditelji prozvali „strašna druga godina". Još uvijek u našem društvu vlada ideja da tada dijete treba odučiti od govorenja Neću i da je to postignuće dobrih roditelja koji su dobro odgojili dijete. Danas se zna, da se kroz taj proces u biti događaju najdragocjenija postignuća ranog psihološkog razvoja koja savremeni roditelji žele svom djetetu, ali starim odgojnim metodama upravo sabotiramo dijete u razvoju.

Takav način čini da djetetov sistem doživljava da kontrola impulsa, poriva, nagona dolazi samo iz vana. Formiramo dijete čiji je doživljaj svijeta takav da nešto što iznutra dolazi treba biti kontorlisano iz vana. Međutim, kad to dijete dodje u 20., 40. godine ono i dalje funkcioniše na takav način- kada nema nekoga iz vana ko me gleda, ko će kontrolisati to sve, ja onda mogu raditi šta hoću, ako nema kontrole, ako nema tate ili mame zašto ne bih napravio nešto. Zato jer nema unutrašnje kontole, unutrašnjeg osjećaja odgovornosti, unutrašnji kompas dakle ne postoji nego postoji iz vana pritisak na koji je naučio. Poznato nam je to iz naše stvarnosti, mi smo društvo takve djece koja kada dođu u zrelije godine u situaciji kada ih niko ne kontroliše onda rade "svašta” jer odgovornost i samoodgovornost ne postoje. U ovakvim pristupima fali to da ne razumijemo dijete, ne doživljavamo ga, samo nas zanima rezultat- dobro ponašanje. Često to i dobijemo i onda kažemo metoda radi ali ne znamo cijenu koju smo platili mi i dijete-najčešće u smislu usporavanja ili prekidanja razvojnih procesa. Cilj nam je umjesto da reagujemo na „loše" ponašanje i kažnjavamo ga, razumijemo to jer većina „loših" ponašanja su posljedica nezrelosti, djeca nemaju kapaciteta za „bolja" ponašanja, što će vremenom proći, jer npr.strpljenje nije nešto sto se uči kažnjavanjem nego kad dijete razvije spososbnost za to.

Važno je da dijete nauči da kaže "ne”. Kada odraste, želimo da bude u stanju da se suprotstavi ugnjetavanju, iskorištavanju, maltretiranju, kako u školi, od strane (ne)prijatelja, tako i na poslu. Suprotstavljajući se roditeljima, dijete vježba ovu sposobnost, osnažuje svoje samopouzdanje, ispituje granice, i svoje i naše. To je dio odrastanja i to ne treba gušiti i sputavati.

Djetetovo "ne” otvara mogućnosti za pregovaranje, dijaloge, diskusiju, obrazloženje. Kada dijete kaže "ne”, naš prvi instinkt je da stanemo, usporimo, ostvarimo kontakt sa djetetom i porazgovaramo o razlozima zašto nešto od njega očekujemo. Naravno da želimo da nas dijete posluša, bar u većini situacija – to je za njihovo dobro. (A budimo iskreni – i lakše je.) Baš zbog toga je važno da dijete želi da nas posluša, umjesto da ga na to primoravamo. Kako pronaći motivaciju u jednom dvogodišnjaku, trogodišnjaku da samo želi da uradi nešto što inače smatra dosadnim (skupi igračke, pojede obrok, opere zube)? Teško, jako teško. Ali, u dječjoj je u prirodi da žele da nas prate i slušaju, i osjećaju se loše kada to ne čine. Ipak, oni nam se suprotstavljaju. To treba nešto da nam govori o tome koliko je ova faza važna i osjetljiva u njihovom razvoju. Govoreći nam "ne”, dijete pokazuje svoju samostalnost, individualnost i upravo zahvaljujući tome sebe prepoznaju kao nezavisnu, slobodnu osobu sa ličnim stavom i slobodnom voljom. To definitivno nije nešto čega želimo da se odrekne, u životu će mu ta osobina biti od velike koristi.

„ Mama, tata meni je sada toliko teško sa samim sobom, osjećam da nesmijem popustiti vašim pritiscima i odustati od stava „neću" jer u meni sada sve vrišti od osjećaja „Ja jesam" i to je nešto tako dobro da se ne mogu toga odreći, a ustvari ni sam ne znam sigurno šta hoću i molim vas nemojte me tada odbacivati. U meni je strah šta ću raditi sam ako se i odvojim od vas i budem sam svoj, što jako želim, a osjećam da sam još mali i slab da budem samostalan. Totalno sam zbrkan sa svim tim novim osjećajima, i najmanje sada trebam da vičete na mene i da me kažnjavate. Trebam vašu čvrstinu, smirenost, podršku i strpljenje, da mi pomognete da se snađem u ovim novim osjećajima. Trebam da me doživite i priznate mi da i ja imam pravo biti svoj i jak kao i vi. „

To je značajna faza u kojoj se uspostavlja kapacitet za vlastitu volju, naš lični autoritet (buduća osoba koja se zna zauzeti za sebe, ima posložen osjećaj vlastitog autoriteta) i sposobnost uvažavanja tuđe volje, tuđih, vanjskih autoriteta (odrasla osoba koja prema drugim ljudima i tuđim granicama pristupa sa puno uvažavanja).

Umjesto da kontrolišemo dijete i njegovu volju, zašto ne bismo pokušali da kontrolišemo okruženje, situacije, usmjerimo tu istu energiju na povezivanje sa djetetom, koje će svakako voditi ka boljoj saradnji. U ljudskoj prirodi je da se suprotstavljamo naređenjima, čak i odrasli to čine. Pokušaj da nas neko na nešto natjera, naš mozak prepoznaje kao napad. Ako su ta naređenja pretvorena u pitanja, molbe, pozive za saradnju, rezultati će vjerovatno biti bolji. Neke stvari prosto moraju da shvate sami. Kada dozvolimo djetetu da njegovo "ne” ostane "ne”, dozvoljavamo mu da samo stekne iskustvo na osnovu kojeg će nešto naučiti i sljedeći put odgovoriti vjerovatno sa "da”. Poštovanje npr. odbijanja da nosi rukavice ili stavi kapu po zimi, ne može dijete životno ugroziti, ali mu može pružiti važnu lekciju o tome zašto je bolje da to učini kad mu se kaže.

I na kraju, budite strpljivi i dosljedni svom pristupu. Sjetite se da je vaše dijete mala osoba koja raste i razvija se u pojedinca sa svojim stavom. Jer i naša djeca će jednog dana porasti i biti odrasli. Kakvi će biti, koliko uspješni, samouvjereni, hrabri, sretni, zadovoljni sobom – velikim dijelom zavisi od nas. Disciplinu svakako moramo ponekad nametnuti, ali to nipošto ne znači da trebamo potpuno kontrolisati dijete. Suprotno tome, mi djecu trebamo naučiti kako da sama sebe kontrolišu.