Najčešći psihosocijalni problemi u adolescenciji

Strah od odlaska u školu razvije između 1% i 5 % adolescenata. Taj strah može biti generaliziran ili vezan za određenu osobu ili situaciju. Ispoljava se kroz odbijanje odlaska u školu ili kroz različite fizičke simptome koje adolescenti nerijetko razviju. Razlozi izbjegavanja škole mogu biti različiti. Najčešće je to kombinacija nekih od sljedećih faktora: buntovništvo i potreba za nezavisnošću, psihosocijalni problemi, porodični konflikti, poteškoće u učenju, poremećaji u ponašanju i izloženost bullyingu ili nekom drugom vidu međuvršnjačkog nasilja. Adolescenti koji imaju izražene probleme u školi bi trebali proći kroz evaluaciju psihosocijalnog statusa, strategija i sposobnosti učenja, kako bi im se obezbijedila adekvatna podrška i tretman za specifične probleme.


Anksioznost

Anksiozne poremećaje karakteriše snažan strah ili zabrinutost koja utječe na sposobnost funkcioniranja, i disproporcionalna je u odnosu na realne okolnosti. Često se manifestira i kroz fizičke simptome ( umor, abdominalni bolovi, glavobolje, nesvjestice i sl. ) .

Anksioznost sama po sebi je normalan dio razvoja, i prirodna datost organizma. Mala djeca osjećaju strah kad se odvajaju od majke, nešto starija osjećaju neugodu kad moraju da izlažu u školi pred vršnjacima, i odrasli osjećaju blagu uznemirenost u nepoznatim situacijama ili situacijama u kojima će biti procjenjivani za nešto. Ipak, prisutnost teškoća nije dokaz poremećaja. O poremećaju govorimo tek kad manifestacije anksioznosti postanu tako izražene da snažno utječu na funkcionisanje osobe ili izazivaju snažnu uznemirenost i izbjegavanje.
Kad je u pitanju uzrok anksioznih poremećaja, studije ukazuju na to da genetika ima određenu ulogu u razvoju ovih poremećaja, kao i specifičnosti tokom odgoja. Anksiozni roditelji češće imaju anksioznu djecu. Jer probleme predstavljaju puno težim nego što to oni jesu.

Najčešća manifestacija anksioznog poremećaja je odbijanje odlaska u školu. Većina djece koja odbijaju da idu u školu imaju separacijsku anksioznost, socijalnu fobiju, panični poremećaj, specfičnu fobiju ili kombinaciju navedenih strahova. Nekad je u pitanju i izloženost nasilju ili bullyingu. Neka djeca mogu uspješno da verbaliziraju svoju zabrinutost, dok druga djeca svoju neugodu izražavaju u somatskim terminima (pr. ''Ne mogu da idem u školu, jer me boli stomak''). Fizički simptomi nekad znaju da zakompliciraju procjenu.

Rani tretman anksioznih poremećaja je od velike važnosti jer omogućava kontroliranje anksioznosti i preveniranje problema koji se mogu razviti iz toga. Danas se najučinkovitijom za anksiozne poremećaje smatra kognitivno - bihevioralna terapija. Ali važno je da roditelji budu uključeni u terapijsku proceduru.