Nekoliko je tema u razgovoru s djecom zbog kojih osjećamo nelagodu, a jedna od njih je svakako tema spolnosti. Ona (spolnost) je velikom broju nas tabu tema o kojoj ćemo razgovarati „kada dođe vrijeme". Na ovaj način razgovor o spolnosti predstavljamo (i doživljavamo) kao vrlo neprijatno iskustvo, kako nama tako i djeci, kojem ćemo biti izloženi jednom, eventualno par puta.
Međutim, razgovori na ovu temu bi trebali početi s prvim znakovima razvoja spolnosti kod djece, i trajati kontinuirano tokom djetinjstva i puberteta odnosno adolescencije. Tako ćemo spolnost i razgovore o njoj doživjeti kao „normalnu stvar". Također, kroz razgovor i informacije (prilagođenim dobi i u skladu s pitanima koja su postavljena) koje nudimo djeci kao odgovor na pitanja, zadobivamo njihovo povjerenje. Ako im pokažemo da smo oslonac kojem mogu vjerovati i obratiti se u svakom trenutku sa svim pitanjima oni će nam se i kasnije, kao tinejdžeri povjeravati. Mi moramo biti svjesni činjenice da smo od samog rođenja edukatori našoj djeci, ne samo kada su u pitanju stavovi, ponašanje i sl. već i kada je u pitanju spolnost. Bilo da razgovaramo na tu temu ili ne, mi im šaljemo informacije. Pa tako ignorisanje njihovih pitanja za posljedicu ima formiranje negativnog mišljenja o spolnosti; ona je neprimjerena, nepoželjna, sramna, a naša odgovornost je pomoći im da bolje razumiju sebe i sve promjene kroz koje odrastanjem prolaze.
U dobi oko 3. godine djeca počinju pokazivati interes za svoje tijelo i intimne dijelove a u dobi od 4. do 5. godine počinju kroz igru dodirivati intimne regije druge djece, zanimati se kako nastaju bebe i zašto se nalaze u maminom trbuhu. Ovakve situacije (posebno dodirivanje) nas često zabrinu, i ovisno o našim reakcijama možemo nesvjesno potaći razvoj osjećaja stida. Ipak, ako znamo da je ovo uobičajeni spolni razvoj djece, bit ćemo pripremljeni i moći ćemo mirno porazgovarati s njima (bez osuđivanja, posramljivanja ili kažnjavanja). Razgovarati znači postepeno ih uvoditi u temu spolnosti na način primjeren njihovom uzrastu (naravno da ne možemo na isti način razgovarati s djetetom od 3 ili 4 godine kao s djetetom od 11 godina).
Djeca nas najčešće iznenade s pitanjima o spolnosti mnogo prije nego što očekujemo. Osim što osjećamo neugodu tokom ovih razgovora, postoje jako ukorijenjena, a pogrešna mišljenja zbog kojih djeci ne pružamo informacije o spolnom razvoju; da djeca znaju sve što bi trebala znati, da treba obaviti jedan razgovor o spolnosti kada dođu u tinejdžersko doba odnosno da je znanje štetno i da će potaći ranije spolne odnose.
Kada su u pitanju manja djeca i tema spolnosti, možemo postati preplašeni, zbunjeni, nervozni. Imajmo na umu da kada mala djeca postavljaju pitanja trebamo odgovarati na veoma jednostavan način (primjeren uzrastu).
Ako ne znamo kako odgovoriti na pitanje, pogotovo ako je „škakljivije" od uobičajenog, možemo reći da nas je pitanje iznenadilo i da nam treba malo vremena da ponudimo pravi odgovor.
Ako ne šaljemo poruku da radi nešto pogrešno već strpljivo objašnjavajući ono što ih zanima pomoćemo djetetu da odredi svoje granice, upoznaje se s raznim aspektima spolnosti kako odrasta, svojoj privatnosti .